Sanjala sam noćas da jedem ćevape i to ne bilo kakve ćevape, već da sjedim na Čaršiji kod Želje i jedem ih i to s lukom. Probudih se sa osjećajem da mi je u ustima okus ćevapa. Sad je 10 h, još uvijek ne prestajem razmišljati o ćevapima! Svaki moj odlazak u Sarajevo, a bilo…
Nikad nisam bila sretna zbog moje visine (osim jednom na Čolinom koncertu, kad sam sve prenosila ekipi). Pamtim da sam od trećeg osnovne debelo odskakala od moje generacije i uvijek bila zadnja u redu, jer smo se redali od najmanjeg do najvećeg. To je bio problem i kod zaljubljivanja, jer su dječaci mojih godina bili…
I prije me jako nerviralo, a sad vidim da se unatoč puno manjoj aktivnosti neke stvari na bloggeru nisu promijenile. Ponukana aktivnostima na jednom blogu imam potrebu reći… Blog je osobni/lični dnevnik koji više ne ispisujemo u tekice razno-razne, već svoje misli i emocije prenosimo u virtualu. Zbog te virtualnosti više nije u toj mjeri…
Nažalost ovih dana mnoge stvari isplivavaju na površinu i teško je biti imun na sve. Svaka žena (imam osjećaj) u svom životu prođe kroz neki vid zlostavljanja, bilo psihičko ili fizičko. Mene podsjetilo na jednu situaciju iz mog djetinjstva.. Ratom dovedena u drugi kraj, drugi mentalitet ..krećem u 7 razred osnovne škole. Bila sam jako…
Dan koji nikad, ali nikad nisam voljela niti se radovala. Em mi predstavlja povratak u kolotečinu, nakon vikenda, kad je sve po mom, em me guši sama pomisao na taj dan…Već nedjelju navečer počnem osjećati pritisak zbog tog dana. A današnji ponedjeljak nikako nije dobro počeo. Za dobro jutro sam prolijevala kafe i čajeve, djeci…
Sa 12 godina moje normalno djetinjstvo je prekinuo rat. Postali smo izbjeglice koje su sa sobom ponijele samo ono na sebi. Dugo smo živjeli od onoga što bi dobili od CK ili dobrih ljudi. Znam da mi se iz tog perioda života zgadila sočivica (leća) jer smo dobili punu vreću i danima je bila na…
Ovdje je snijeg kao ukazanje, tako da moji klinci danima sjede kraj prozora i čekaju svoje prve pahuljice u ovoj godini. Kako se jučer cijelo jutro šuška o mogućem snijegu, najmlađi nije skinuo pogled sa bijelih oblaka koji šaraju nebo. Oko 15 h čujem vrisak: mama, evo ga ipak!!! Izletili smo na dvorište, kad ono…
Putuješ dva sata do bolnice u nadi da ti opet neće reći da su pogriješili sa terminom, bura dere, hladno, nemaš se gdje popi*ati, a ne kafu popiti… Nema veze. Dolazim na odjel, 6 žena čeka na pregled, molim boga da ubrza jer neću stići na vrijeme kod onkologa. Usliši me On gore, posla spasenje…
Od kako je krenuo ovaj koronavirus sve mi nešto teško obavljati moje redovne kontrole (kao onkološki slučaj svako pola godine moram vaditi hrpu nalaza). I konačno se u 12 mjesecu natjeram da povadim sve što treba i naručim se na kontrole kod kirurga i onkologa. Prvo su me jedno 15 dana zajebavali zovi tad, zovi…
Onaj osjećaj ponosa, sa velikim osjećajem gorčine me nosi već par dana. Situacija sa potresima u Banovini i želja da pomognem kako god mogu. Prvo se skupi jedna velika tura pomoći i uredno se otpremi. Ja sretna što bar s nečim možemo pridonijeti ljudima u nevolji. Za drugu turu mi se javi jedna ekipica momaka…