…

Danas ulazim u bolnicu u popodnevnim satima. Još uvijek se nisam spakirala, niti skontala šta ću ponijeti. Sve sam u nekom fazonu kao da se to dešava nekom drugom. Mama je jako nervozna, ali svoje muke oko mog stanja izbacuje preko hrane (ne jede, već kuha). Već dva dana me duši pitanjima šta će mi skuhati kad se vratim. Bezuspješno pokušavam objasniti da ne znam ni koliko ostajem, a ne da mislim o tome šta ću jesti. Jutros mi je za dobro jutro digla živce sa pitanjem jesi skontala šta ću ti skuhati?! Procijedih kroz zube: pileću supu…(samo me pusti na miru). A žao mi je bude, koliko se nasekira. Sjedim u uredu i razmišljam koliko sam joj sijedih navukla od brige… Sjetim se kako je u mjesec dana kako je čula moju dijagnozu izgubila 12 kg. Taman se počela popravljati i jesti…
Djeca pitaju: koliko te neće biti ovaj put? Odgovor ne znam. Ne mogu objasniti nikome, da nisam ni pitala doktora. Prave mi srca, porukice na papiru… Muž je izgubljen, kao i svaki put. Smješka se, govoreći: sve će biti dobro, a vidiš na njemu da se pojede.
A ja? Razmišljam šta sve od posla imam uraditi prije nego odem…(za par sati krećem, a bolnica udaljena 2 sata vožnje), razmišljam šta ću jesti i gdje bih mogla otići ovaj vikend :)))