Kafa, cigare

NKTB i Romanova mi ubaciše bubu u uši da razmišljam o svojim porocima…
Prvo i osnovno su kafa i cigare. Teški ovisnik o te dvije tvari. Bez kafe ujutro ne mogu progledati, a kamoli progovoriti. Znači dok ne salijem prvu šolju kafe u sebe, ne gledaj me, ne obraćaj mi se, pravi se da me nema (pravilo za moje ukućane). Pušiti sam počela sa 15 godina i to je bilo onako, izlasci i to. S godinama je to preraslo u tešku ovisnost. I da, znam da su štetne, znam da bi moj kućni budžet manje patio da ne pušim, ali ne ide. Bar ja sebe u glavi nisam posložila u tom smjeru. Pravo iskušenje sam imala prilikom boravka u bolnici 10 dana.
Prvo jutro sam izdržala, jer sam morala radi anestezije. Čim sam oči otvorila, na upit mog vrlog doktora, treba li mi šta, objasnila sam mu kako sam ovisnik o kafi i cigarama i da sam neuračunljiva kad to ne konzumiram i da imam teške glavobolje bez kafe, rekao je sestri da mi skuha pravu tursku kafu. I tako sam svako jutro od tih divnih žena uz bolnički doručak dobivala i kafu. Cigare su u bolničkom okruženju malo veći problem, ali sam se i tu snašla, zgrabim dva drena u ruke i na požarne stepenice po bar jedan dim. Naravno da sam se javila sestri na odjelu, jer je žena bila u strahu da se ne onesvijestim. Muž tvrdi kad tad nisam uspjela bez poroka, da sam izgubljen slučaj. Ja se ni ne trudim baciti…voljela bih smanjiti. Jedino to.
Sve ostalo sam nekako uspjela maknuti od sebe. Nekad sam kolu pila u ogromnim količinama, sad se ne sjećam kad sam je popila. Šećer sve manje unosim. Volim peciva i na njih sam gulozna..teško da se ne mašim.
Ne drogiram se. Alkohol pijem u dobrom društvu. I to je to.