Aktiva – pozitiva!

U petak sam imala majstore po kući, mijenjala pločice u hodniku, tako da nakon dolaska s posla nisam mogla u kuću (osim preskakanja preko balkona, izgledala kao majmunče), što mi je bio savršen izgovor za izlazak u podužu šetnju (Čitaj: 11 km). Za subotu smo planirali odlazak u brdo do nekih špilja ako nas vrijeme pusti, ali kako je sve više naginjalo kiši, odustalo se od toga, tako da nisam ništa pripremila…U subotu ujutro u 7 h zvoni mobitel, ja još spavam, javljam se, kažu: spremaj se, krećemo oko 8 i 30. Ustanem, još uvijek nesvjesna s kim sam pričala, sjedim pijem kafu, listam po mobitelu, vidim zadnji poziv, sine mi: oooo, Pčelice, sve ti jebem, krećete za pola sata! Trči po kući, budi djecu, spremaj sendviče, traži torbe, robu… Uglavnom krenuli, hodali nekih 6 km uzbrdo, preznojili se, umorili se jer naš vodič ne pika stajanje i puš pauze. Na odredištu odahnuli, naložili vatru, potkošulje pokušali osušiti uz nju, ali ishod su bile zapaljene 3 od 5! Muški dio društva djeci ispekao ćevape, oni uživali. Ma i ja sam uživala, da se ne lažemo. Povratak nakon 2 sata (kako je lakše nizbdro ići). Rezultat izleta: bole me ruke, bole me noge, bole me zglobovi, ma bole me i mali prsti na nogama. Ali neka-vrijedilo je!