Dva dana nakon mene i kćer je dobila simptome. Proljev, glavobolja, bol u očima...Testirana - pozitivna. Nakon još dva dana (iako sam se odvojila u sobu prvi dan) oba sina temperaturu, mlađi sa povraćanjem - jučer testirani, pozitivni. Tako sam dobila društvo na katu kuće... Ja sam puno bolje, bolovi su prestali, sad sam samo kao prehlađena, slinim, kašljem, itd. Sinoć smo igrali gradova i sela. Došli na slovo F i ide rasprava: -Kćer: ma koja je životinja na slovo F? -Sin stariji: kako ne znaš? On što kad se zaljubi, raširi svoje perje koje bude šareno... -Kćer: ma to je paun, meni treba na F?! -Sin (crče d smijeha): ja napisao Faun :)))

I ja je skupih. U srijedu sam dobila proljev, što je meni odmah upalilo alarm jer sam ga zadnji put imala u srednjoj školi. U četvrtak malo temperature i bolovi u leđima. Petak ujutro testiranje i nalaz pozitivan. Odmah su mi dali antibiotik. Petak i subotu sam šizila od bolova... Danas je već bolje. Zatvorena u sobi, uspjela sam složiti ormar uz par odmaranja jer se jako brzo umaram. Peti dan je na izmaku...

Dogovoren sastanak (poslovni), vrijeme da se sredim malo. Od kad je korona, sve manje se družim i sve manje razloga da se sredim. Za promjenu, poželih izaći iz farmerica i obući haljinu. Vadim jednu koju godinama nisam obukla. Navlačim je preko glave...uspješno stigoh do bokova. Povuci, potegni...krc, krc...odoše konci sa bokova (na haljini). Ništa od haljine Pčelo! Jebemt ti koronu i prejedanje! Kaže prija: objesi je na ormar, da te podsjeća. Ne, hvala.

-Vrijeme je zadnjih dana jako promjenjivo, a kako ono tako i ja..ako se ustanem sa kišom, ne pitaj me ništa. Ako se ustanem sa suncem, možeš sa mnom šta hoćeš. Znači li to da sam postala meteoropata? -Korona nije prestala, najbolje zna moj sin koji je već 6 put u izolaciji (neki klinac iz razreda pozitivan). -Otkrila sam čar hodanja po brdima (dok još nema zmija) i djeca su to jako dobro prihvatila. -Igrala sam graničara s djecom, suprug je naletio i uletio i spucao me loptom posred operiranog dijela. Ja sam umirala od smijeha uz bolove, jer je on skoro pao u nesvijest. -Kakav smo to narod postali da je glavna vijest da je Maja Šuput rodila?!?! - još se čudim... -Veselim se proljetnom čišćenju, kako kuće, tako i života!

Danas eto slavimo Naš dan. Danas se slavi Žena i sve vezano za ženu, ističu se sve ženske kvalitete, sposobnosti i žrtvu koju žena podnosi. Dotiče se pitanje ravnopravnosti i položaj žene u društvu. Nikad, ali NIKAD po ovome što danas vidim žena neće biti rame uz rame muškarcu! Da me se krivo ne shvati, i ne treba u svemu,ali...Diljem svijeta mnogi ljudi još uvijek nisu svjesni prava žena na život bez nasilja. Nažalost, u nekim zemljama još uvijek se smatra da, ako se žena ponaša na određeni način, zaslužuje zlostavljanje. Takvo shvaćanje je strašno. I kod nas jako česta situacija je da su žene koje rade isti posao kao i muškarci puno manje plaćene...Zbog čega? To nikada neću shvatiti. Ne rade ništa lošije, dapače često čujem da žene puno više sebe daju u poslu, ali eto one su Žene?!?! Drage moje Žene, sretan Nam naš dan i neka ne ostane sve na ovom jednom danu u godini! Budite uvijek divne u svojim različitostima i ne dajte na sebe!

Operirana sam, super se osjećam. Tom osjećaju je pridonio i moj kirurg. Dok pričam sa ženama koje su prošle i prolaze ovo stanje kao i ja, njihova iskustva nisu baš za pohvale. Primarno je ukloniti neprijatelja, pa sad kako god to izgledalo. Ja imam sreću da moj kirurg razmišlja malo šire. On uz uklanjanje čini sve da se to na ženi ne vidi. I dok sam se ja na prvu bunila protiv estetike jer mi je cilj bio ozdraviti, on je šutio i radio po svom. I sad je kod ove operacije radio po svom i hvala mu na tome, jer se konačno opet osjećam kao žena.

U prošli petak sam tražila da me puste iz bolnice kući, jer je stanje u bolnici jako loše. Premalo ljudstva koje ne može pokrivati sve potrebe odjela. Doktor je shvatio moju želju i potrebu i uz moje obećanje da ću se doista ponašati kao da sam u bolnici odlučio je pustiti me. Ležala sam cijelu sedmicu, dizala se samo na wc i da jedem. Za vikend mi je dopizdilo i otišla sam šetati, sunce mami vani. Jutros sam osvanula u uredu, iako u srijedu dižem konce. Mama samo što nije pala u nesvijest kad je čula. Pokušavam joj objasniti da ću se od ležanja razboljeti, jer nisam taj tip. Bole me leđa od ležanja, bole me guzovi od ležanja, boli me glava od ležanja, sve me živo boli. Čim se progibam-živnem. Danas je lijep i sunčan dan, i ja sam dobro i sunčano :)))

Odradila sam i taj dio. Jako dugo mi je trebalo da dođem sebi nakon anestezije. Stanje u bolnici kaotično zbog kovida. Nedostaje ljudstva. Čini mi se da se ne zna ko pije, ko plaća. Jedva sam dočekala izaći... Moj kirurg me pita da li sam zadovoljna. Odgovaram protupitanjem: da li ste vi zadovoljni? Nasmija se i kaže da je. To mi je bilo bitno, jer je čovjek velika picajzla. E rekoh, onda sam i ja zadovoljna. U petak dižem konce. Sad sam sva zamotana i iritira činjenica da moram ležati i mirovati, dok je vani sunce.

Kad na odjelu nađeš mjesto za pušenje, uzmeš dva drena u ruke i prošetaš se.. Neprocjenjivo!

Danas ulazim u bolnicu u popodnevnim satima. Još uvijek se nisam spakirala, niti skontala šta ću ponijeti. Sve sam u nekom fazonu kao da se to dešava nekom drugom. Mama je jako nervozna, ali svoje muke oko mog stanja izbacuje preko hrane (ne jede, već kuha). Već dva dana me duši pitanjima šta će mi skuhati kad se vratim. Bezuspješno pokušavam objasniti da ne znam ni koliko ostajem, a ne da mislim o tome šta ću jesti. Jutros mi je za dobro jutro digla živce sa pitanjem jesi skontala šta ću ti skuhati?! Procijedih kroz zube: pileću supu...(samo me pusti na miru). A žao mi je bude, koliko se nasekira. Sjedim u uredu i razmišljam koliko sam joj sijedih navukla od brige... Sjetim se kako je u mjesec dana kako je čula moju dijagnozu izgubila 12 kg. Taman se počela popravljati i jesti... Djeca pitaju: koliko te neće biti ovaj put? Odgovor ne znam. Ne mogu objasniti nikome, da nisam ni pitala doktora. Prave mi srca, porukice na papiru... Muž je izgubljen, kao i svaki put. Smješka se, govoreći: sve će biti dobro, a vidiš na njemu da se pojede. A ja? Razmišljam šta sve od posla imam uraditi prije nego odem...(za par sati krećem, a bolnica udaljena 2 sata vožnje), razmišljam šta ću jesti i gdje bih mogla otići ovaj vikend :)))